LEKTINI i POLIAMINI

LEKTINI i POLIAMINI

LEKTINI (takozvani ljepljivi proteini) koje svakodnevno imamo u prehrani i tjelesnom sustavu skriveni su uzrok mnogih naših zdravstvenih problema.

Hiljade i hiljade različitih složenih molekula šećera (glikokonjugata) nalaze se na staničnoj površini svih živih bića. Pričvršćeni kao sidro, djeluju prema van poput antena, genetski su jedinstveni i tvore zaštitni sloj ćelije.
Imaju brojne funkcije u tijelu, a jedna od najvažnijih je ćelijska signalizacija i prepoznavanje.

Lektini su vrsta proteinskih molekula koje mogu koristiti ove strukture šećera za vezanje na staničnu površinu.
Lektini omogućuju vezivanje jedne molekule na drugu bez uključivanja imunološkog sistema.
Oni igraju važnu ulogu u zdravlju, ali njihova sposobnost da utječu na upalne procese ukazuje na to da utječu i na upalne bolesti crijeva, reumatoidni artritis, debljanje itd.

Lektini, koje ne treba brkati sa endokrinim hormonom leptinom, vrsta su proteina koji se prirodno nalazi u namirnicama poput voća, povrća, morskih plodova, a posebno u žitaricama, pasulju i sjemenkama.
Prisutni su u oko 35-40% dnevne prehrane i ne mogu ih probaviti želudačna kiselina ili proteolitički enzimi, što ih čini gotovo probavno otpornim.
Lektine prenose mikrobi koji ih koriste za vezanje za stanice domaćina.

Ljudsko telo sadrži lektine:

1) na endotelnoj oblozi krvnih žila (selektini) kako bi krvne ćelije mogle da pređu u tkivo;

2) u jetri za hvatanje mikroorganizama i

3) kao opsonini, tvari koje pokrivaju strane antigene, čineći ih osjetljivijim na fagocitozu (proces imune probave i uništavanje stranih tijela) bijelim krvnim ćelijama.
C-reaktivni protein (CRP) i protein koji veže šećernu manozu (MBP) dva su primjera opsonina.
Lektini se nazivaju i aglutinini jer njihovo vezanje na mnoge ćelijske površine izaziva reakciju aglutinacije (stanična fuzija).
RICIN je, na primjer, jak lektin iz biljke koji je samo mala doza dovoljna da prouzrokuje smrt zbog velikog zgrušavanja crvenih krvnih zrnaca.
Ricin je korišten kao oružje u špijunaži.

Za biljke lektin služi kao vrsta primitivnog zaštitnog sistema analognog antitijelima, ali kod neimunskih sistema. Slično tome, ljudski lektin u našim tijelima djeluje i zaštitnički, ali kao dio imunološkog sistema.
Poznate su već stoljećima, a čine raznoliku skupinu molekula, različitih molekularnih težina i oblika, a sadrže nekoliko mjesta vezanja. Ono što svi lektini imaju zajednička je njihova sposobnost da se vežu za šećere. Lektini se vežu na terminalne šećere ('molekularne'), dio glikokonjugata koji se nalaze na staničnim membranama.
Ako su šećeri vezani za protein, oni se nazivaju glikoproteini, a ako su vezani za masnoću, nazivaju se glikolipidi.
Kolektivno ih nazivaju konjugati ugljenika, koji predstavljaju 11% ljudskog tijela.
Neki lektini koji se svakodnevno konzumiraju djeluju kao kemijski glasnici koji se mogu vezati za šećere u crijevima pa i za krvne stanice, izazivajući upalni odgovor.
Pšenični gliadin, sastojak glutena i izolektin aglutinin pšeničnih klica mogu aktivirati beta proteine ​​NF kappa koji su, jednom regulirani, uključeni u gotovo sve hronično upalne poremećaje, uključujući neurodegenerativne bolesti, upalne bolesti creva, zarazne i autoimune bolesti.
Više pažnje treba posvetiti WGA kao važnom prehrambenom problemu.
Znanstvena istraživanja pokazuju da prehrambeni lektini mogu izravno, putem poremećene crijevne flore, dramatično smanjiti staničnu aktivnost prirodnog ubojice-NK, što je jedna od najvažnijih obrana protiv virusa i drugih parazita.

Poliamini

Poliamini su jedinjenja koja se nalaze u svim živim organizmima i reguliraju različite ključne stanične procese, ali utječu i na cirkadijanski sat, usporavajući ga.
U našem tijelu postoji mala skupina gena koji upravljaju našim unutrašnjim, biološkim, tzv cirkadijanski sat.
Postoji uska veza između cirkadijanskog sata i metabolizma, što otvara nove mogućnosti za sprečavanje nekih bolesti prehrambenom intervencijom, odnosno pravilnim odabirom namirnica u našoj prehrani.
Zbog toga je potrebno pružiti našem tijelu dovoljnu količinu poliamina da bi se normalizirao ili ubrzao, pokazalo je istraživanje.
Prehrambeni lektini (iz svakodnevne prehrane) potiču proizvodnju POLYAMINE u crijevima. Poliamini su važan faktor rasta koji može imati štetne efekte ako su njihove razine neuravnotežene i povišene. Povećana proizvodnja poliamina, stimulirana lektinima (posebno narandžasti lektini), može se pojaviti kao rezultat napora da se saniraju oštećenja na crijevnim fosilima uzrokovana lektinima.

SPERMIDIN je spoj koji se nalazi u grašku, soji i plavom siru koji uspješno dovodi poliamine na nivo koji nas čuva od zloćudnih, autoimunih i drugih bolesti
Viši nivo poliamina smanjuje broj prirodnih stanica ubojica (NK), što otvara pandorinu kutiju bolesti, a također se smatra i biološki važnim markerom raka crijeva. Mnoga su istraživanja pokazala da povećanje poliamina uzrokovano dijetom bogatom lektinom može uzrokovati povećanje veličine crijeva, jetre i gušterače i niz drugih problema
Postoje mnoge studije o lektinima poput WGA koji pokreću alergijske reakcije u crijevima što rezultira oslobađanjem (interleukina) IL-4 i IL-13 i histamina iz ljudske proizvodnje bazofila koji uzrokuje vidljive alergijske simptome. WGA takođe ometa varenje proteina i povećava propusnost creva.

Lektini kikirikija, graha i soje jedan su primjer lektina koji imaju utjecaj na tjelesno tkivo ponekad pozitivan ponekad negativno, ovisno o antigenu krvne grupe.

Dok, na primjer, grahovi lektini (VFA), jackfruit (JAC) i jestive gljive (agraricus bisphorus) usporavaju napredak raka debelog crijeva.
"Ono što je nekome hrana otrov je za drugoga", a lektini nam daju jedan razlog zašto je to tako.
Naše lično genetsko naslijeđe određuje kako i u kojoj mjeri lektini mogu utjecati na nas.
Skoro svi u krvotoku imaju antitijela na neke dijetalne lektine.
Mnoge alergije na hranu zapravo su reakcije imunološkog sistema na lektin.
Danas je trend, na primjer, u neobrazovanom ludilu, konzumiranje žitarica (neobrađenih i prerađenih), a naučno je potvrđeno da su žitarice uništile zdravlje homo sapiensa, naročito psihički, što je rezultiralo većim unosom konzumacije lektina.
Većina tih "hranjivih" lektina veže se za apsorpcijske niti tankog crijeva (pomalo nalikuju projekciji sitnih prstiju na epitelne ćelije).
Odavde, lektini mogu ući u krv i limfni sistem putem endocitoze, koja poput mjehura, prenosi netaknuti lektin kroz prave membrane. Nakon toga, lektini mogu ući u jetru, gušteraču i krvotok.
Procjenjuje se da oko 5% ubrizganih lektina sistematski ulazi u tijelo gdje se, ovisno o lektinu i ličnoj glikozilaciji, veže na druga tkiva poput želučanog i vezivnog tkiva, kao i na mjehur, koji su vrlo osjetljivi na aglutinacijske učinke lektina.
Klinička zapažanja pokazuju da potpuno izbjegavanje lektina pšenice pomaže kod simptoma unutrašnjeg cistitisa. Crijevna reakcija na lektin je jača jer je jako glikozilirana (ima više receptora za šećer).
Crijevne ćelije postaju manje glikozirane kako sazrijevaju zbog gubitka glikokonjugata.

Crijevna sluznica ljudi s Crohnovom bolešću i sindromom iritabilnog crijeva (IBS) osjetljivija je na učinke dijetalnog lektina zbog stalne promjene novog tkiva koje se sastoji od nezrelih stanica koje su više glikozilirane i samim tim su osjetljivije na vezivanje lektina.
To tada postaje začarani krug.
Antigeni krvne grupe, poput glikokonjugata, nalaze se na površini stanica gastrointestinalne mukoze u susjedstvu s krvnim ćelijama i često su meta određenih lektina, što rezultira aglutinacijskom reakcijom.
Lektini imaju takođe i mnoge druge svrhe u kliničkim laboratorijama, od identifikacije mikroorganizama do istraživanja raka, gdje lektini služe kao sonde za ispitivanje ćelijske funkcije kroz njenu površinsku biologiju. Lektini se koriste kao sredstva za isporuku hemoterapijskih sredstava. Mitoza (podjela ćelija) može se pojačati lektinima kao što su lektini iz biljke obojene vinom (PWA).
Većina lektina uzima se iz voća, povrća, žitarica i gljiva.
Činjenica da lektini pogoršavaju postojeće upalne procese najbolje ilustruje primjer reumatoidnog artritisa (RA).
RA antitijela se po svojoj strukturi razlikuju od normalnih u dijelu lanca u kojem je šećer (galaktoza) zamijenjen N-acetil glukozaminom, šećerom specifičnim lektinom pšeničnih klica (WGA).
To može ukazivati ​​na razlog zbog kojeg se osoba osjeća bolje kada ne konzumira pšenicu.
Pokazalo se da su oštećena RA antitela reaktivna i na lektine koji se nalaze u sočivu.
Prema renomiranom imunologu Davidu Freedu: „Od svih reumatogenih namirnica pšenica i druge žitarice nalaze se na vrhu liste. Izbjegavanje njih je često jedino što možemo učiniti, pogotovo u ranim slučajevima. '
Predložio je da konzumiranje pšeničnih (i drugih prehrambenih) lektina uzrokuje ulazak u krvotok iz crijeva i na taj se način veže na vezno tkivo (koje sadrži velike količine glikoproteina) i kožne proteoglikance čineći ih čvrstim. Klinička zapažanja pokazuju da je upala creva povezana s upalom zgloba.
Zapaženo je da bol i upala fibromijalgije povećavaju netoleranciju na pšenični lektin.
U stvari, lektini mogu generalno pojačati efekte autoimunih poremećaja.
Ponoćne biljke, poput krompira i rajčice, sadrže velike doze lektina i poznato je da aktiviraju simptome artritisa.
Neki lektini imaju sposobnost oponašanja hormona, što doprinosi njihovom učinku na metabolizam.
Hormon inzulin pohranjuje višak ugljikohidrata (glukoze) u masti. To postiže vezanjem na receptor ćelijskih inzulina. S stimulacijom inzulinom masna ćelija postaje propusna za glikozu koja bi inače ostala u prometu.
Kad se to postigne, inzulin se razgrađuje sa svojim receptorima.
Lektini koji se nalaze u leći, grašku, kukuruzu, krumpiru, a posebno lektinu pšeničnih klica, kod mnogih ljudi se vežu za inzulinske receptore, čime masnoj ćeliji šalje istu poruku koju šalje inzulin, a to je da stvara masnoću.
Lektin, međutim, zbog nedostatka inhibicije povratne sprege, ostaje vezan za ćelijski receptor u nedogled tako što mu šalje signal za stvaranje masti.
Ovo može objasniti zašto su mnogi programi mršavljenja koji uključuju umjerene do visoke ugljikohidrate neefikasni.
Druga stvar kod povećanja kilograma pod utjecajem lektina jest da su se pokazali da su blokatori probavnih hormona. WGA se mogu vezati za holecitokininske (CCK) receptore, hormone koji učestvuju u suzbijanju i kontroli apetita. To u osnovi dovodi do povećanja apetita i smanjuje vrijednost proizvodnje probavnih enzima.
Lektin se uništava procesom klijanja, što omogućava sigurniju potrošnju, a klice imaju veću hranjivu vrijednost u odnosu na sjeme. Hrana napravljena od organskih, proklijalih žitarica (bez dodatka glutena) čini se da je najsigurniji i najzdraviji način da iskoristite prednosti žitarica bez lektina.
Neki lektini su otporni na toplinu kuhanjem, a namakanjem graha prije kuhanja dramatično smanjuje sadržaj lektina. Većina ljudi ne zna zašto ovakav pripravak graha olakšava probavu, a to je jednostavno zato što su lektini topivi u vodi, tako da se mijenjanjem vode prilikom namakanja gotovo u potpunosti eliminira.

Mjehur (koji je prisutan i u Jadranskom moru) prepun je L-fukoze, što ga čini pripravkom: Fucodian, koji uvelike pomaže u borbi protiv štetnih učinaka lektina.

Zaštita od lektina

Kako su lektini tako rasprostranjeni u uobičajenoj prehrani, uzimanje dodatnih režima koji pomažu u borbi protiv štetnih učinaka lektina može optimizirati zdravlje, poboljšati probavno zdravlje i pridonijeti gubitku kilograma.
Određene alge, posebno one bogate fukozom (gumi iz mjehurića) i škrobnim povrćem poput okra, imaju sposobnost vezanja na lektin, čineći ih nedostupnim ćelijama u crijevima.

Ova hrana djeluje kao mamac za žrtvu i vežu se za problematične lektine koji bi se inače pričvrstili na stanicama creva. Glikoprotein, N-acetilglukozamin (NAG), takođe je meta dijetalnog lektina i koncentriran je u vezivnom tkivu.
Dodatak koji sadrži NAG odlična je strategija zaštite lektina. Drugi šećer sa sličnim dejstvom je D-manoza, koja je u stanju da sama veže lektin koji se nalazi u ćelijama mikroorganizama.
Neke bakterije odgovorne za infekcije mokraćnog sustava sadrže leptin specifičan za manozu i koriste ga za vezanje na tkivo na zidovima mokraćnog mjehura bogatog.
Ovako pokreću infekciju mokraćnog sustava. Dijetalni dodaci D-manozi daju mamac za ove lektine i na taj način štite mjehur ako se dodaju prije obroka.
Postoje čak i neki lektini koji blagotvorno djeluju na tijelo, poput onih u nekim vrstama jestivih puževa (vinogradskih puževa) koji mogu spriječiti metastazu u stanicama raka dojke, posebno kod žena krvne grupe A.